srijeda, 10.10.2007.

Leave me out with the waste..

..Oblaci prekrivaju grad.
Podigaši glavu, noge su same skrenule. Krenula sam negdje...ni sama nisam znala kuda idem.
Šetala sam satima, kao što sad ovo pišem...
Nisam ništa vidjela, ništa čula, osim svoga koraka. Grad je bio prazan, valjda zbog kiše koja se spremala, na posljetku, konačno je i pala.
Okrenuvši se, shvatila sam što sam napravila...provela par sati ne razmišljaju o ničemu.
Nisam se tako nikada osjećala, taj osjećaj sreće i žalosti nikada nije bio ljepši.

Već sva mokra odlučim sastati. Sjela sam na mjesto na kojem sam bila tisućama puta, sa osmjehom na licu i suzama u oćima.
Gledavši u jednu točku par minuta, trgnem se i uzimam cigaretu, prvu te tmurne večeri.

Bio je to dan kao i svaki ostali, ali meni poseban.
hmm...nisam o ničemu razmišljla nekoliko sati...pa to nisam bila ja..
Potom je usljedilo tradicionalno, pomalo dubokoumno razmišljanje o svemu.
Stvari koje su mi tada bile u glavi nisu bile vrijedne spomena, tako barem oni kažu, što neznaju koliko sretni su.
Ne kažem da ja nisam sretna, jesam, jako sam sretna...iako to možda ni ne pokazujem, smatram da netrebam, da nije potrebno.

Kiša se umirila, prestalo je sjevat i grmit. Kišica sipi...izgleda da tu i tamo još zna zagrmiti.
Imam dosta do doma, smišljam kakav bi razlog bio zašto sam toliko mokra i gdje sam bila.
Prolazim kutevima kojima znam gotovo svaki kutak.
Ovaj puta su me zaustavila velika, prekrasna, k tome starinska vrata,kojima sam se uvijek divila.
O njima su se pričale mnoge priče.
Meni je tada jedina želja bila ući unutra . Ruka mi je krenula prema njima, otvaram ih, ali zaključana su. Ugledam lokot koji je slab, jednim bi ga udarcom razbila.
Ipak odustajem, iako je to bio savršen trenutak da uđem, da zadovoljim svojoj znatiželji, govorim si:

-"Drugi puta, sigurno..."

Tako tipično za mene, uvijek bježim, od svega...

Ruke su mi već jako hladne, lice bljedo, a usne plave, iako u tom trenutku savršen, podosta hladan vjetar samo je pogoršavao situaciju u meni, makar je unutra sve gorjelo.
Jedino što mi je grijalo lice, tada natopljeno toplim suzama

Ovaj put noge koje su me toliko vukle od mog doma, povlačile su me nazad k njemu.
Tada jedino što mi se motalo po glavi, zašto uvijek odaberem krivi put i zbog tog mi bude žao...tko zna što je iza tih vratiju bilo, možda nikad neču saznati, što bi bilo kad bi ušla unutra,, možda
NEŠTO BOLJE?!

______________________________________

" This is not what I do
It's the wrong kind of place
To be thinking of you
It's the wrong time
For somebody new
It's a small crime
And I've got no excuse "
Damian Rice
_______________________________________

četvrtak, 19.04.2007.

my love wasn't enough...

Nebo je isplakalo i svoje zadnje kapi…
Ko da plače…Jer ona nije sretna opet….
Ona plače…plačem
Pitam se zašto…A znam da neću
nikad dobit odgovor,ako i dobijem,bit će laž!
Osjeća se miris borbe…miris mrtvog leša,
Miris patnje i boli,miris pobjede i poraza!
Ne,sredine nema,svi zaboravljaju sredinu,kompromis…
Svijet nije crno-bijel ima i sivih tonova.
Blijedi sve, ali hladnoća ostaje…
Taj osjećaj praznine…
Zašto nam praznina ostaje ko obrambenost…
Ne,nije fer…Svi smo shvatili…Ništa nije fer…
Ali zašto uopće ponavljat te riječi u glavi, u mislima…
Kad će ostat na istome…
Kome god da kažeš…Složio se ili ne,
Promjenit to ne može!To ostaju puke riječi i kao
i obično ne postaje djelo!
Što smo sve spremni napraviti za ljubav?!
Koliko smo spremni ići daleko da bismo dobili što želimo?!
Koliko smo spremni prihvatit to što zbilja želimo?!
Koliko smo toga spremni izgubit radi toga što želimo?!
Neznam koliko ja mogu…
Šteta šta je to prebolna istina...
Trebalo mi je dugo da sve posložim.

Zašto se vezat za
osobe kad na kraju ionako i ovako
vas ostave?!

Smrt, smrt je samo jedna mala riječ od četiri slova
koju možete napravit savršenom...i došli smo i do zaključka da
je smrt savršena....a samo je riječ...
Zašto se svi boje te male riječi...
Prijelaz iz materije u...
Nakon svakog života te zaborave,
…gaze te…
Smrt...Tvoj zadnji dokaz u ovom životu...Tvoj zadnji cilj
Ti možeš raditi što te god volja...
Ma…napravit masakr...
Ali pitam ja vas:''Zašto je tako strahopoštovanje i tolika zasljepljenost Paklom i Rajem...''

*ovaj post sam pisala jako, jako dugo...i znam rijetki će ga pročitat jer je dug...možda ga nebi ni shvatili*

utorak, 27.03.2007.

I lie inside myself for hours....

Opisivala sam i cvijeće i nepravdu i ljude
Što cijenit me nisu znali
Što okretali su mi leđa uvijek
Kad su mi bili potrebni.

Poslije toga uvijek bi bila tišina.
Praznina jednog nevažnog čovijeka.

No nikad nisam ime tvoje spominjala
Ni riječi ni misli ni djela
Ni vrijeme koje nas je pregazilo.

Obuzimala me ljutnja, umor i tuga
Jer najteže je kad shvatiš da mogao si imat svemir
A izabrao si pustinju bez kapi vode i pijesak
Što poput zvijezdanog praha te okružuje.

Sada sjedim u buci ovog svijeta
Žalim, no u isto vrijeme sam sretna.

nedjelja, 11.03.2007.

Help me pass the time...

Puše vjetar, puše i buči.
Kiša samo što ne padne.
Lišće šušti, šušti,
Tama vlada....
Muk. Tišina. Samo šuštanje i zavijanje vukova.
Oblaci brane pogled na zvijezde.
Oblaci tmurni i sivi.
Nema nikoga...
Padam. Ostajem bez zraka.
Neko me je primio,
suzama mi umaljane oči, nevidim tko je.
Nije dugo bio tu. Otišao je...
Ja sam konačno pala.
Bolje mi je. Više nema one teške boli.
Netko u daljini i dalje mi pruža ruke,
ali predaleko je, a ja nema snage doć nega...
Tamo dalje neko umrvljetno tjelo muškarca.
Neznam zašto, ali neželim doć do tamo,
jer bi mi bilo samo gore.
Gdje sam???
Koda da se neki prozirni zid u krug oko mene uzdigao
i nemogu nigdje...
meni se samo spava,
ostajem bez zraka...
Počela je i kiša...pljušti
Grmi. Sijeva. Led pada. Tuča.
Hladnoća. Lišće. Šuštaj. Muk. Toponj.

Konačno sam zaspala....

Crvkut ptica probudio me je,
kao da ničeg nije bilo...
Sve čega je bilo više nema.
Ustajem...
U sebi mislim to je samo ružan sam...
Idem dalje,
ali ožiljci su tu
ostaju...
Takve rane ne zacjeljuju...
Moji otkucaji sad idu s vjetrom.
Al` kad` si sam....
Lako je vikati da sam možeš sve.
No lakše je kad teret osjećaja s nekim podjeliti možeš...

nedjelja, 25.02.2007.

we all get hurt by love

Na kraju ostanu samo sječanja
Na ljepe dane,
Na suze,
Na oblake i maglu
Što zaklanja pogled na visoke planine...

Naposljetku nema se što puno reći
Osim da je kraj,
Osim zbogom...
Što vrijede rijeći izrečene u tami,
Kad nema onih koji ih trebaju čuti?

Na kraju ostanu samo neisplakane suze
I ne prežaljene rijeći
I oni pogledi koje smo tajno uputili jedno drugom,
Ali za koje su svi znali...

Kako teško je to
Kad ljubiš i voliš ljubav
I onoga što ti ljubav pruža
I kome je ljubav pružena
Kako je tragičan rastanak
O kojem mnogi potiho zbore...

Na kraju ostaje samonovi početak svega,
Što u zaborav će pasti...
Kad vrijeme prođe i pojave se zvijezde
Na oblačnim nebeskim visinama
u svemiru...beskonačnosti života...

utorak, 20.02.2007.

once I had a dream...

...I dok sam sama sjedila
Negdje vani,
U pustoši svog grada,
Razmišljla sam...
Gledala sam svojim, tada tužnim očima...

Sve će jednom završiti,
Bit će bolje, i promijeniti se.
Suze više neće
Morati moje lice natapati.

Da bili smo sretni,
Naši planovi su obećavali,
Znala sam da zajedno
Možemo sve.

Ali dan kada je strašna oluja
Poharala moje tijelo,
A moju dušu ostavila da se izmučena
Trza na prašnjavom podu sobe...

Taj dan prepun svjetlošću svijeća,
Mirisima cigarete i alkohola
Nikad neću zaboraviti,
Koliko god pokušavala...



_________________________________________

"Fly to a dream
Far across the sea
All the burdens gone
Open the chest once more
Dark chest of wonders
Seen through the eyes
Of the one with pure heart
Once so long ago..."
.NIGHTWISH
_________________________________________

nedjelja, 21.01.2007.

And Love Said No...

evo....odlučila sam nakratko otići iz svijeta bloga...
vratit ču se...
želim svoje misli sačuvati za sebe...
ostat ču sa vama u kontaktu i slobodno me komentirajte , budem i ja vas...također one koji su daleko od mene...koje sam stvarno zavoljela...takođe tebe petra....i naravno Rosemary

veliki pozdrav svima... AND IT IS NOT GOOD BAY!!!

subota, 13.01.2007.

< Back to top >

Ovo nebo ima čudnu moč,
možda se događa ono
što sam več duže vrijeme čekala i htjela...
Tek sada imam hrabrosti za ići dalje...
možda je ovo samo san
iz kojeg ću se ubrzo probuditi...
a možda je to onaj dan
kada počinjem pravilno disati i uživati...
moram postaviti granice
tako da ne izgubim taj mali komadić sreće
u samo jednom izdisaju.
...neizmjerno ti hvala...
Tek sada se usuđujem reći da postojim...

_________________________________________

"...because maybe
You're gonna be the one who saves me ?
And after all
You're my wonderwall " (Oasis)
_________________________________________

zauvijek ... †anđeo sa greškom†

utorak, 02.01.2007.

Don´t Cry

Nebrojeno mnogo puta ulovih se kako razmišljam o tome kako hoću i mogu promijeniti svoj život - kontrolirati svijet u sebi.
I pokušavam uhvatiti prvi vlak na tračnicama koje vode prema promijeni, ali nekako uvijek zaboravim na kojem peronu trebam čekati i svaki put kasnim samo nekoliko sekundi, i svaki put vlak odlazi bez mene.
I ja, sama na tom kolodvoru života, sjedim nadomak smrti, uvlačeći još jedan dim u nizu nekad davno zapaljene cigarete i gubim se zajedno sa svojim pogledom koji u suzama prati vlak - onaj koji uvijek urani - barem da ne krivim sebe.
Sada je opet ono vrijeme kada se magle počinju spuštati na zemlju i zaplitati se u hod prolaznika, ponekad okrznuvši lice nekog djeteta, površinu lista ili... ne znam... nešto.



I sada opet se vraćaju suludi glasovi sa još luđim idejama, tjerajući me da jednostavno posegnem za nečim oštrim, otrovnim...jednostavno ubojitim.
Uspijela sam ih prevariti time što posežem za glazbom jer, prema vlastitim uvjerenjima, ona je najoštriji nož koji može razrezati dušu na komadiće, a istovremeno pružati i pehar…za utjehu.
Ali ovaj put se borim - nisam se predala već na početku kao dosad.
Ali i ova igra ima pravila koja postavlja moj um sa kojim ponekad zaista znam imati veliku svađu - ponekad zaista imam osjećaj da me on sam želi uništiti. Iako je dio mene...izdaica...
Zar su samo osjećaji vrijedni poštovanja? Ne, to ne mogu vjerovati....

Kao što sam rekla, pravila - ovaj put je samo jedno:

BORBA DO SMRTI, A PRAVILO JE TO DA NEMA PRAVILA
_________________________________

" ...Što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad
očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru " (Azra)
_________________________________

još čekam... † anđeo sa greškom †

srijeda, 27.12.2006.

Under your spell again

Neznaju što znači kada te nitko ne sluša
Neznaju što znači umirati u boli,
sakriven iza zelenih mi očiu ...

Neznaju što znači kada te mrze,
kada ne vjeruju u tebe,
kada se moraš skrivat iza sebe ...

Moji snovi su sada prazni
u njima nema ničega.
Moja savjest govori da tako treba biti ...

Satima, danima sama sam.
Moja ljubav bježi u prazninu
i ne vrača se ...

Neznaju kako je osjetiti taj osječaj
kao što ga ja osječam ... a za to krivim tebe!
Nitko u svom srcu ne osječa takvu bol ...

U mom svijetu boli
svi su zarobljeni
i nevidim nikoga ...

Satima, danima sama sam.
Moja ljubav je zarobljena
i nikad neče biti oslobođena ...

Moja savjest govori da tako treba biti ...

Neznaju reći " žao mi je ",
Neznaju reći " ne brinu " .
Samo znaju laži ...

Nikad neču biti slobodna ...
_________________________________________________________________



Ok ono...3 je u noći, a ja budna...jedino što radim okrečem se u krevetu, slušam evanescence ( ) i razmišljam...
Shvatila sam da previše razmišljam o lošim stvarima, o lošim i zlim ljudima (tako su i nastali ovi stihovi gore), kada ima i drobrih...koji su uz mene, koje volim i koji mene vole...
Nešto stvarno nije u redu samnom kada je sve ovako...
Možda jednostavno ovo vrijeme...moja krila su otpala ... negdje skroz u tamu,
znam sebe...neču biti slobodna dok sve ne pustim...
Ukočena sam...
Često spominjem slobodu...neznam zašto...
Moja je duh več u dubokim snovima i nitko ga ne pokušava probuditi, nitko ne želi da postanem stvarna...
Postajen nitko...

sada več brijem, dosta filozofije...
____________________________

" Rijetko koga sam sreto´ da ne traži
Nekog s kime sve želi podijeliti

Samo da znaš
Koliko te volim
I koliko to boli
Samo da znaš "
____________________________

voli vas ... † anđeo sa greškom †

ponedjeljak, 25.12.2006.

´KO VOLI ... VJERUJE U NEMOGUĆE

Boli me pomisao da ce sve biti gotovo.
Da možda nikad ni nije bilo ono što tražih.
Bol koja prodire u dušu.
Krv koja svakim prolazom tijela bolne krike u zelenih mi očima budi.
Zašto je bol toliko prisutna u svakom detalju mog života?
____________________________________________________________________



Božić je...
Neka bude sretan svima...i čestitala bi ga svima onima kojima sam zaboravila!!!

Da...trebali bi biti sretni na današnji dan...jedan od rijetkih dana kada je cjela obitelj na okupu...a ja, a ja ne razmišljam o ničem drugom nego o tuzi i boli koja me je uhvatila i neče mu pustit...
želim spavati, spavati zauvijek i ne buditi se iz sna...nekog ljepog sna, gdje je sve lako...gdje ljubav nedaje ništa osim sebe...
____________________________________

" Ljubi kao da nemožeš biti povrijeđen,
Pleši kao da te nitko ne gleda,
Pjevaj kao da te nitko ne sluša,
Živi kao da je nebo na zemlji!!! "
____________________________________

Čini se, meni je suđeno
da živim sanjajući.

Pitam se?
Hoce li me tamo nauciti,
Kako rijeka tece, kako sunce
Svijetli s druge strane sunca.

I kako slavuj u snu pjeva.
Kako te oluja mami da siđes,
O prozore kucam
Ne bi li ti Anđele ušao...

Hoce li me tamo nauciti da nitko
Nije blizi od onoga na koga
Jos mislim....

I kad vjetar nikad vjetrom ne
Moze biti, samo u oluji zatvore
I ni jedno sunce dalje...

Tamo u tihom zivotu tisine,gdje
Smo blizi sjeni i zvijezdi i u krvi
Sto sumi i u zivotu beskrajnom me drži...

____________________________________

"...riječi su isto kao i gomila ljudi
nije nužno znati za sve
odaberi za sebe samo one prave...
volim te " ( Azra )
____________________________________

...again... † anđeo sa greškom †

utorak, 19.12.2006.

bol me prati kao sjena...

Hladno je i mračno,
u mirisu svoje krvi utapam svoju tugu,
rijeka teče pored mene
i suze iz mojih očiju...

Čekam smiraj...
kap iz oka koja postaje biser,
sasušena suza i blijedo lice
ukočeni obrazi i ledene ruke

Ako jednog dana ostvarim svoj kukavički naum…,
Ako skupim snage i okončam ovu razarajuču bol…
Ako ikad prekinem svoj mladi život, koji ionako nema smisla
Samo te jedno molim…

Ne plači, jer mrtvi nemogu vidjeti uplakane,
Samo uzmi ružu, poljubi je
I baci je tamo gdje je bio moj zadnji dah...

Sjeti me se koji put…
Iako ču mnogima biti samo još jedna sjena
Koju će ionako zaboraviti moje mjesto u klupi…

Neka me u hladnim noćima, u hladnoj zemlji
Pod ledeni hladnim spomenikom
Grije ta uspomena...

vaša ... † anđeo sa greškom †
____________________________________________________________

Ovo mi je došlo totalno spontano...ovaj dio posta posvečen je mom malom anđelu čuvaru ANTONELLI!!! ona je ta zbog koje se ujutro iskreno nasmijem, ona zbog koje pokušavam ne misliti na gluposti...

Usla je u moj zivot tiho...
polako..
potajno...
sa prekrasnim osmjehom na licu...
da mi bude prijatelj... da me slusa...
da bude dio mene..
i uvijek prisutana...
Postala je moj mali
andjeo cuvar..
koj me pazi..
koj me shvaca..
koj mi brise suze sa lica...
Pruza mi iznimnu srecu
bez da ista pita za uzvrat...
Voli me ovakvu kakva jesam,
bez da zeli promjeniti i najmanju moju manu..
Ja sam joj zahvalna..
svaku sekundu moga zivota..
... svim srcem svojim...
ti si ta koja me ojača,
ti si ta koja me ovdje drži
i najsnažnija si sila koju ja znam...
...anđele moj mali...volim te reči je suvišmo...

nedjelja, 17.12.2006.

...but God I want to let it go!!

Tuga mi mira neda
Sve oko mene umire
Sve oko mene gubi nadu
I pati ....

Čekaju kraj u boli,
a mrak rijeke i dalje klizi ..
Kap po kap, tiho i bešumno,
moje sve postaje ništa ...

Voljela bih biti poput leptira,
slobodno proživjeti jedan jedini dan,
bez misli i jauka,
suze bi se na vjetru sušile ...

Omirisala život, pronašla ljubav,
prihvatila svijet i na kraju dana
stekavši mudrost i vještinu preživljavanja
glavu naslonila na meko tlo ..

Znajući da sam jedan dan neograničena,
a već drugi tek sjećanje,
prolazno i nevažno, tek sjećanje
bez očaja i uspomena …